Tu se penje, tu se pada...

Ako je Galeb i ja najcjenjenija Runjićeva i Oliverova pjesma, tada je Skalinada zacijelo - najpopularnija. Uostalom, nije bez vraga da se Runjićeva produkcijska i diskografska tvrtka poslije nazvala Skalinada, a prodaja i broj radijskih emitiranja ovu neprijepornu južnjačku budnicu potvrdile su kao najizvođeniju skladbu od 1945. do 1990. Ili, kako bi se to brutalno reklo, između dva rata. Zašto baš Skalinada?
- Tko bi ga znao - govorio mi je Runjić - mada je cijela ta priča oko "Skalinade" izgledala kao da je providnost umiješala svoje prste. Kada je izvedena na festivalu 1976., dobila je Prvu nagradu stručnog žirija, nijednu nagradu publike a, po običaju, neki su kritičari čestitali i Oliveru i meni na "još jednoj dobroj pjesmi". I činilo se da je to njen kraj.
Šifra uspjeha

Ipak - nastavlja Runjić - u ožujku iduće godine krenula je prava lavina i po tadašnjim izvještajima SOKOJ-a "Skalinada" je oborila sve rekorde izvođenja. E sad, gdje je šifra njenog uspjeha i dugovječnosti? Možda u tome što su naprosto Pregršt trofejnog zlata za Zdenka Runjića i Olivera Drgojevića sazrele prilike za nešto drugo. Jer, koju godinu ranije taj prepoznatljiv stil dalmatinske pjesme inaugurirao sam "Sunčanim fontanama". Velim dalmatinska pjesma, jer se nikada nisam slagao sa sintagmom "dalmatinska šansona".
Do danas mi nije jasno što bi to trebalo biti osim ako se nije mislilo da taj "novi tip pjesme" zagovara otklon od dominantnih tekstualnih gluposti, blesavih rima i stereotipnih "sličica" o moru, vinu i Dalmaciji. Kada danas vrtim film unatrag - a obično je to kada me pitaju gdje je tajna Oliverove i moje "dobitne formule" - čini mi se da je možda presudno da sam pisao neopterećen uspjehom i imperativom velikih brojki i prodaje. Ponude su pljuštale i doista sam mogao godišnje proizvesti skladbe za desetak pa i više albuma, ali uvijek sam nastojao pisati samo onoliko koliko me veseli. Nisam želio posao, dnevni presing proizvodne trake... Možda sam baš zato bio uhljebljen drugdje izabravši naporniju, ali u konačnici isplativiju opciju egzistencijalne neovisnosti od estradnog uspjeha. Napisao sam razmjerno malo pjesama, ali sam ih pisao s guštom - govorio mi je Runjić.
Zvukovnica Dalmacije

Skladatelji popularne glazbe imaju iznimni privilegij (ili Božju kaznu) da im skladbe čine djeliće mozaika koji tvori precizni portret u javnosti. Ako je to doista točno, tada je Zdenko skicu svojeg budućega glazbenog portreta sam naznačio još 1963. skladbom Čovjek od soli i - pokazalo se proročkim - stihovima more i sol me prate. Jer, njegova je antologijska pjesmarica do srži ozračena morem i Dalmacijom. Galeb i ja, Skalinada, Malinkonija, Četiri stađuna, Picaferaj, Kapetane moj, Oprosti mi pape, Rojena valo, Romanca, Pismo ćali, Piva klapa ispo’ volta, Štorija, Ništa nova, Moja jube, Nadalina... i još stotinjak skladbi iz Runjićeva autorskog portfelja i Oliverova pjevačkog repertoara nisu samo ultimativna zvukovnica Dalmacije, nego dio - valja kazati - dalmatinske emocionalne prtljage.
Poeta je objavljen 1978. i svojevrsni je spomenik Zdenkovu i Oliverovu kreativnom i komercijalnom uspjehu. Uostalom, dvojac je te godine na splitskom festivalu trijumfirao u sve tri festivalske kategorije: Poeta je uzeo Prvu nagradu publike, Oprosti mi pape je proglašena najboljom u Večeri šansona, dok je himnička Cvit Mediterana bila pobjednik u izboru za pjesmu posvećenu predstojećim Mediteranskim igrama u Splitu.
Tin iz lisnice

- Gotovo svaka od tih - kako govore - "vječnih pjesama" ima neku svoju priču - kazao mi je Runjić u jednome intervjuu iz devedesetih. - "Malinkonija" je, recimo, imala sasvim drugačiji tempo i kada ju je Oliver snimio, nakon što je Stipica Zdenko Runjić privatno, sa suprugom Vedranom i kćerkom Ivanom (snimka otprije desetak godina)Kalogjera kao aranžer ubrzao ritam, skoro da je nisam prepoznao, mada mi je odmah bilo jasno da je to pravi tempo za nju. Tada su mi prigovorili da sam "povukao" na Theodorakisa i "grčki sound", iako je bila riječ o slučajnom rješenju za refren. Sjećam se također da sam tekst napisao, a melodiju zgotovio u jednom hvarskom hotelu čekajući suprugu koja se zadržala kod frizera...
Zgodna mi se čini i priča kako je nastala skladba "Zelenu granu s tugom žuta voća", koja je dobila treću nagradu na "Večeri šansona" na Prokurativama 1976., a poslije se našla i na albumu "Poeta" - prisjećao se Runjić. - U tadašnjem "Studiju" objavljivali su i poeziju. Slučajno mi je pod ruke došao broj u kojem je bila objavljena ta pjesma Tina Ujevića, izrezao sam je i spremio u lisnicu. Tko će ga znati koliko je dugo tamo ležala... No, te smo 1975. supruga i ja s društvom bili na novogodišnjem dočeku u šibenskom "Solarisu". Naravno, ja sam se prije nje sredio za doček, čekajući je - ni sam ne znam zašto - iščeprkao sam taj tekst iz lisnice i bez klavira, hodajući po sobi i pjevušeći, napisao pjesmu.