Šifre "južnjačke utjehe"

Album Karoca iz 1982. jedan je od boljih albuma u diskografiji Runjića i Dragojevića. Naravno, noseći broj je naslovna "Karoca" s Fiamengovim tekstom, izvedena na Splitu '82 i njegov nesuđeni pobjednik. Naime, zbog nesporazuma između tadašnje sarajevske i zagrebačke televizije (Zagreb je unatoč obećanju preuzeo emisiju sarajevskih kolega, gdje je kao glazbena ilustracija u razgovoru s Oliverom korišten i dio skladbe Karoca), skladba, apsolutni favorit Festivala, diskvalificirana je, no zadovoljštinu dobiva kasnije kao još jedan u nizu Runjićevih i Dragojevićevih evergreena.
Štufi festivala

Album je, pak, ponudio još nekoliko iznimnih priloga ultimativnoj pjesmarici dvojca na Fiamengove tekstove: dva zgoditka iz soundtracka Servantes iz maloga mista (Antonio i Laku noć Luiđi, laku noć Bepina), iznimnu Oliverovu izvedbu Ništa nova (bez obzira na visoke standarde koje su drugi izvođači osiguravali Runjićevim pjesmama, Oliverove su revizije zračile novom energijom i osobnošću), emocionalni hommage pokojnom pjesniku Tomislavu Zuppi (Bi je pisnik), uspješnicu s Opatije 1982. Ćer od stareg kalafata, Na kraju vijađa...
Možda nije daleko od istine tvrdnja da se nakon nesporazuma na Splitu '82 pomalo ohladio interes Zdenka i Olivera za splitski festival. Dokaz tome je možda i rutinirani nastup na Splitu '84. Oliveru je, naime, pukao glas za izvedbe Anđele moj, a osrednja Luce mala bila je, propozicijama festivala iznuđen, duet. Albumu Evo mene među moje (1984.) stoga su ton i boju dale skladbe s Karatila i tapuni (naslovna tema, Marča funebra, Loze gnjiju...) i megauspješnica Moje prvo pijanstvo. Ova je skladba izvedena na festivalu Vaš Šlager sezone 1983. pobravši doslovno sve prve nagrade (publike, stručnog ocjenjivačkog suda, za najbolji tekst, Fiamengov, i najbolju izvedbu)...
I sljedeći je album mahom odrađen u desetak dana s uključenim automatskim pilotom. Svoju zvizdu slidim, album za čije je udarne skladbe tekstove potpisao Momčilo Popadić, osim naslovnog splitskofestivalskog broja iscijedio je i Najlipše te jubi onaj što te gubi, U tebi raste lijepo dijete te Daj mi griz.
Između Arsena i Miše

Runjić s Oliverom i Gibonnijem početkom devedesetihPolarizacija Oliverova materijala uz meandriranje između dalmatinske šansone i sugestivno odrađenih balada te konfekcijskih šlagerskih poskočica tih je godina do izražaja dolazila osobito na koncertima, koje je Oliver mahom slagao kao musaku rasnih evergreena južnjačke utjehe i šlagerskih humpa-cumpanja, uz obilne začine zabavljačkih doskočica i gegova.
- Istina je da je "Galeb i ja" veliki hit, da su većina "dalmatinskih šansona" hitovi na duge staze, ali na koncertu mora biti i bržih pjesama, mora biti blokova s konferansom, s imitacijama, sa škercima na moj račun... Znaš li što ljudi iz publike kažu? Kažu da jedva čekaju da čuju koji škerac, da guštaju ka' prasci kad čuju koju imitaciju Toma Jonesa… U tome je stvar. Moraš biti zabavljač. Nije to ono šta uvik radim s guštom, ali drukčije ne može biti - pojašnjavao mi je Oliver svoju estradnu strategiju nakon jednog od zagrebačkih redovnih sezonskih koncerata u Lisinskome.
Ruku na srce, može se razumjeti zašto je Dragojevića većim dijelom karijere glođala dilema: biti karizmatski izvođač za kultnu publiku ili estradni zabavljač za šire mase? Naime, za pjevača koji nije autor, doista nije lak izbor između dvaju ponuđenih estradnih krajnosti: biti Arsen ili biti Mišo? No, s druge strane, nije li baš Oliveru nakon svakog meandra i škerca k masovnom ukusu publike unatoč sporadičnim zavidnim nakladama, euforičnim bljeskovima šlagerskog stardoma, vazda na naplatu stizao i - račun?
Uspješni "copyright"

Dilema, dakako, nije bila razriješena albumom Za sva vrimena (1986.), premda je možda baš ovaj kompilacijski album dao poučne odgovore. Projekt Za sva vrimena nije bio pomno planiran, već logičan diskografski korak iznuđen Runjićevom autorskom večeri na splitskom Festivalu i svojevrsnom inventurom ostvarenih zgoditaka. Oliver je na toj autorskoj večeri otpjevao Rojena valo, a u festivalskoj su se konkurenciji našle još dvije skladbe neprijepornog mediteranskog ugođaja - Mižerija i Dišperadun.
Najveće priznanje: Zdenko Runjić s "Porinom" za životno djelo (1998.)Uz ove dvije skladbe na ploči se našlo još deset splitskofestivalskih zgoditaka ponovo snimanih i miksanih u ljubljanskom Tivoliju pa Za sva vrimena nije teško pročitati kao (još jednu) fascinantnu kompilaciju Oliverovih najboljih trenutaka; kao bezgrešan best of dalmatinske šansone (ili, kazao bi Runjić, dalmatinske pisme) kojoj je Oliver dao i dušu i tilo. Dokazujući da se otisak autorstva - u slučaju velikih pjevača - proteže i s onu stranu teksta i notnog zapisa te copyrighta skladatelja, tekstopisaca, aranžera i producenata.