Arhetipski dvojac "spli'skog akvarela"

Kao i svaka prava štorija, i ova ima poetičan početak.
Zdenko Runjić zacijelo nije slutio da će mršavi klinac s očalima kojeg je prvi put čuo pjevati na splitskom dječjem festivalu i koji mu je privukao pažnju odličnom izvedbom pjesme Baloni te dokoljenkom koja nikako da se zadrži na koštunjavu listu noge, postati neraskidivo vezan s njegovim glazbenim opusom. I estradnom sudbinom. Jer, Zdenko&Oliver - pokazat će gotovo dvjestotinjak snimljenih skladbi - u percepciji glazbene javnosti prometnut će se u gotovo arhetipski dvojac koji će poput svrdla prodrti do same srži mediteranske osjećajnosti ispovijedajući evanđelje osebujne južnjačke utjehe. Štoviše, dvojac je, kako je pjevao Sinatra, išao zajedno poput ljubavi i braka ili, da ne bude baš sve tako poetično, kao konj i kočija.
"Zaminija Tijardovića ..."

Ima mnogo simbolike u činjenici da su ultimativnu pjesmaricu Splita i splićanistike odradili vlaj Zdenko Runjić i bodul Oliver Dragojević, čvrsto cementirajući tvrdnju iz nekoć popularne splitskofestivalske pjesme s refrenom takvi smo vam Splićani, po' smo vlaji, a po' Bračani. Premda je u konkretnom slučaju umjesto Brača riječ o Korčuli. Pardon, Veloj luci ...
Smišni su naši Vlaji: Spusti se momčić iz Labina i misliš: Evo još jednoga koji će pivat po Rivi ojkalicu. A projde samo dvadesetak godin i ti je mali zaminija i naslidija Tijardovića.
Zna se ko. Nima drugoga - naš Zdenko Runjić ...
Pokojni Miljenko Smoje po običaju je bio u pravu. Istina, igrom slučaja Zdenko se očešao o sve ključne institucije splićanistike. Riječju, bio je vratar u Splita i Hajduka, inženjer (pače direktor) u negdašnjoj Jugoplastici te glazbeni urednik na Radio Splitu, ali trajan će biljeg ostaviti na Prokurativama. Postavši inačica splitskoga Festivala te autor koji je ispisao najimpresivniju pjesmaricu Splitu, Dalmaciji i - moru. Davši joj naramak vječite glazbene verdure.
"Vječna zelenjava"

S druge pak strane, i mali s očalima - dijete Splita, Jadrana i Dalmacije, kako su mu tepali mediji - fenomenalni je pjevač mediteranskog podneblja, temperamentnog juga (a) takav mu je i glas - strastven, topao i pun sunca, zapisano je u uvodu kajdanke znakovitog naslova Oliver pjeva Runjića, objavljene 1983. No, Oliver nije poput Miše bio oživotvorena metafora mitskog dalmatinskog mužjaka kojemu na nosu stoje raybanke, a lančić visi oko vrata, nego mnogo fluidnija inačica kozmičkog Dalmatinca. Oliveru su se svih ovih godina estradne bolje prošlosti pridijevali svakojaki komplimenti premda mu neprijeporno, kao i Sinatri, najbolje stoji samo jedan: The voice! Glas! Jer, i danas kao i u doba nekih starih svitanja Oliver daje glas Runjićevoj vječnoj zelenjavi i skladbama krajputašima ama baš svakog emocionalnog špartanja prostorima mediteranske i dalmatinske južnjačke utjehe.
Sve moje pjesme imaju dalmatinski štimung, dalmatinski ugođaj, tekstove koji po kvaliteti nadilaze festivalske prosjeke ... Ne znam kako bih definirao "dalmatinsku šansonu", ali valjda bi to trebao biti spoj belkanta, klapske pjesme i šansone. E, sad, i nije važno kako će se sve to skupa zvati, glavno je da dobro funkcionira. Jer, na kraju, ja sam Dalmatinac i jedino kao Dalmatinac koji pjeva "dalmatinsku šansonu" mogu definirati do kraja sebe kao pjevača i kao glazbenika, kazao mi je prije mnogo godina Oliver.
No, valjalo je najprije pronaći sebe ili, budimo brutalno iskreni, u Oliverovu slučaju - pronaći Runjića. A pronašli su se - iz druge.
"Ćakula o siromajima"

Zdenko Runjić s "Ćakulama o siromajima" na Melodijama Jadrana 62. - prvi nastup i prve nagrade, publike i za tekst!Premda je kod najšire javnosti bio štovan i ostao zapamćen kao autor himničkih općih mjesta dalmatinske šansone i kampanilističkih oda poput neizbježne Skalinade, Zdenko Runjić je u šezdesetima i sedamdesetima napisao cijeli niz skladbi koje su nepodnošljivom lakoćom nalazile prečicu do uha i srca publike. Nitko neće znati što je očekivao kada se 1962. kao dvadesetogodišnji student elektrotehnike zaražen ehom prekomorskih sanremskih zvukova i Modugnovom šlagerskom revolucijom, oglasio na Melodijama Jadrana te debutom Ćakula o siromajima uzeo prvu nagradu publike i nagradu za stihove?
Možda je želio mrvu medijske slave koja je u to doba, štedljivo i sporo poput infuzije, kapala s ono malo zabavnoglazbenih televizijskih programa? Ili možda tek prigodu za ostvarenje slutnje da bi baš on - samonikli skladatelj i zaljubljenik u glazbu koji se bolje snalazi s integralnim računom nego notnim pismom — mogao tu nešto kazati?
No, ma kakav bio predumišljaj debitanta Runjića, zacijelo ni u trenucima dok je primao pobjedničku nagradu nije slutio da je netom počela jedna duga i plodna autorska karijera koju će prekinuti samo neumoljiva i prerana smrt 42 godine poslije.