Rođenje "dalmatinske šansone"

Ćakule o siromajima bile su pravi zgoditak, a i danas u sačuvanoj snimci Terezine izvedbe na kompilaciji Prozor kraj đardina, prokazuju talent i poetiku autora koji je u kasnijim godinama skladbama poput Čovik od soli, Balada o tovaru i Picaferaj pomogao skovati dalmatinsku šansonu. Ili, valja biti precizniji, Zdenko Runjić je utemeljio vlastiti trade mark kojemu je dobrano ostao vjeran sve do početka devedesetih.
Konačno, već iduće festivalske godine na (sada već) Splitskom festivalu, pokazao je da nije čudo od jedne pjesme. Čovjek od soli - u izvedbi Ive Robića i tadašnjeg Runjićeva glazbenog istomišljenika i prijatelja Arsena Dedića - te Balada o tovaru - koju je osim Tereze pjevao i Ðorđi Peruzović - bile su skladbe prigušene atmosfere, natopljene mirisom mora i životnoga teksta koji je prizivao atmosferu talijanskog neorealizma i filmova De Sice.
"Potraži me u predgrađu"

Iste je godine napisao skladbu i za Zagrebački festival, gdje je njegove Ferale - još jedan tipičan primjer šlagera tih vremena - izveo Toni Kljaković odnosno Trio Tividi. Prava senzacija se pak te 1963. dogodila na Omladinskom festivalu u Subotici, gdje odlične Vrbe uzimaju prvu nagradu publike, dok singl s ovom pjesmom doseže, do tada nezamislivih, sto tisuća prodanih primjeraka. Za izvorne izvođače Vrba - Ernesta Zvekana i Svetozara Litavskog - danas ne zna ni Mirko Miočić, no Vrbe su do danas ostale dobrodržeći komad reprezentativne šlageristike šezdesetih. Doživjele su i mnoge kasnije izvedbe, a 1973. i onu dobro znanu Miše Kovača.
Potraži me u predgrađu iz 1964. bila je logičan nastavak ciklusa i jedna je od najznačajnijih i najpoznatijih skladbi iz Runjićeve predoliverovske faze. Prve nagrade publike i stručnog žirija potvrdile su Zdenkov stečeni rejting te katapultirale mladog pjevača Ladu Leskovara. Ipak, malo je tko znao da nagrađena hit skladba nije prošla iz prve i bez iznuđenih prepravaka. Naime, kao i Ćakule o siromajima, i Balada o tovaru imala je sumoran tekst koji se dežurnim cenzorima činio neprimjeren kao slika socijalističkog svagdana pa je novu uljepšanu verziju teksta potpisao Drago Britvić.
Sjajni splitski pjesnik sa zagrebačkom adresom šjor Tomislav Zuppa, koji je napisao jedan od najboljih tekstova na temu mora i Dalmacije - Galeb i ja, sa Zdenkom je prvi put surađivao na još jednoj izvanvremenoj skladbi, Pismu ćali. Skladba je 1967. na splitskom festivalu dobila prvu nagradu publike i nagradu za tekst, a nakon iznimne izvedbe Vice Vukova svoj drugi život započela je kao posvojena klapska pjesma i, zahvaljujući Nikoli Bubli i klapi Trogir, omiljeni klapski standard. Ne baš slučajno.
Klapski hitovi

Zdenko Runjić i Vice Vukov, nagrađeni dvojac evergreena "Pismo ćali"Naime, još su dvije Runjićeve skladbe postale golemi hitovi klapskog pjevanja: Moja jube i Samo moru virujem. Moja jube je bila izvorno napisana za splitski festival, no nakon što je odbijena, izvedena je na klapskom festivalu u Omišu 1971., uzela prvu nagradu i - preko noći - postala javna glazbena površina i nešto poput dalmatinske narodne pjesme. Gotovo navlas isto se desetljećima kasnije dogodilo i s najboljom skladbom koju je Runjić napisao nakon 1990. - sjajnom Samo moru virujem u iznimnoj izvedbi klape Puntari.
U poznim šezdesetima i ranim sedamdesetima jednosmjerna je cesta frustrirane rokere mahom vodila u vode mnogo izvjesnije šlageristike što je, uostalom, proces koji traje do danas. Oliverov glazbeni put nije mnogo odskakao od spomenutog stereotipa. Pohađao je glazbenu školu (gdje je najprije učio klarinet, a potom klavir, da bi kasnije posegnuo za gitarom i orguljama), a prve značajnije estradne korake napravio je kao teenager u ulozi orguljaša i pjevača splitskih Batala; grupe koja je lokalni kultni status izborila svirkama po plesnjacima (a posebice u Dioklecijanovim podrumima) s repertoarom što se skidao po sluhu slušajući Radio Luxembourg i prekomorske talijanske stanice.
Susret s "Picaferajem"

Slučaj je htio da je mladi skladatelj Runjić Batalima napisao temu kojom su se otvarale i zatvarale plesne večeri te upoznao Dragojevića koji se pak kanio okušati samostalnom karijerom. Picaferaj - prva kolaboracija Zdenka i Olivera te pjesma s kojom je ovaj potonji debitirao na Splitu 1967. - danas je neprijeporni evergreen, premda je mladom pjevaču donijela pravo razočaranje. Picaferaj, naime, nije ni ušao u finale, a Oliverov nastup - bliži maniri talijanskih kantautora negoli drečavom stilu tadašnjih festivalskih jurišnika - prošao gotovo nezamijećen.
Gubitničkom je dojmu zacijelo kumovalo i Oliverovo nesnalaženje na pozornici. Orguljaš i čovjek iz sjene naprosto nije znao što raditi u prvome planu i kako zaposliti ruke. Činilo se da će ga, kao i mnoge prije ili poslije, snaći sudbinu pijetla koji je prerano kukurijeknuvši i prijevremeno skončao u loncu. Krivo! Picaferaj je debelo nadživio svoje festivalske suparnike, postao jedna od najsplitskijih tema u Oliverovu i Runjićevu portfelju; ultimativan zgoditak i svojevrsni rodonačelnik dalmatinske šansone.