"Picaferaj" posvitlio, "Galeb" poletio...

Sve se s Picaferajem događalo na neuobičajen način - prisjećao se osamdesetih u jednom našem razgovoru Zdenko Runjić - Ante Duplančić (istaknuti nogometni sudac i novinar - op. Z.G.) i ja znali smo se s baluna i spremali se napisati musical koji će govoriti o Splitu i Varošu. No, kada mi je Duple donio tekst Picaferaja, pokazalo se da to uopće nije pjesma već esej, prozni zapis te smo ga morali zajedno polako brusiti... Oliver, znate i sami, nije ušao u finale i sjećam se bio je tužan zbog toga. Rekao sam mu: pusti to, mali, bit će još vrimena. I bilo je! Picaferaj je naravno postao evergreen, a Oliver velika zvijezda.
Južnjačka osjećajnost

Nakon neuspjelog festivalskog debuta, gastarbajterska je etapa donijela Oliveru profesionalno sazrijevanje, izbrusila glazbenu optiku i proširila obzore. Fascinancija Rayom Charlesom, Steviejem Wonderom te umješno snalaženje u standardima globalne pop-rock pjesmarice uspješno su kasnije križane s južnjačkom osjećajnošću i neprijepornim feelingom za mediteransku kajdanku.
Malo je onih koji se Dragojevića sjećaju kao kratkotrajnog člana Dubrovačkih trubadura i u društvu utemeljitelja prve splitske superstar pop-formacije More (odradit će s njima tek prve sessione), no spomenuti izleti u pop vode daju naslutiti da je Oliver ipak ostao suštinski neopredijeljen između tri dominantna pravca estradnog iskaza. Jer u retrospektivnom čitanju Runjićeva opusa u izvedbi Olivera nije teško prepoznati i pop skladbe - a zgodan primjer bile su teme koje je Runjić radio u otklonu od postojećih festivalskih klišeja poput Vjeruj u ljubav ili Magdalena - potom dalmatinske šansone koje su postale njegov i Runjićev zaštitni znak, ali materijal festivalske (šlagerske) konfekcije čiji je nazivnik Žuto lišće ljubavi.
Nimalo slučajno iste su raznorodne etikete nosile tri prve značajnije Oliverove uspješnice u povratničkoj festivalskoj sezoni 1974./75. godine. Na splitskom festivalu 1974. dobio je Prvu nagradu publike za izvedbu (kojom je ipak uspješno inauguriran njegov osebujan hrapavi vokal) Trumbićeve šlagerske poskočice Ča će mi Copacabana. Godinu poslije je, pak, na pozornici na Prokurativama odradio i Vilovićevo nespretno očijukanje s futurističkim popom 2002. godine u Splitu i antologijsku Runjićevu dalmatinsku šansonu - Galeb i ja.
Emocionalna kolektivna šifra

Poletjeli s "Galebom": Oliver Dragojević, Tomislav Zuppa i Zdenko Runjić (snimka iz 1980.)Galeb i ja je na festivalu prošao bez nagrada (doduše, Oliver je dobio nagradu za izvedbu, ali su promakle glavne nagrade stručnog suda i publike), no zahvaljujući ovoj sugestivnoj emocionalnoj baladi, Oliver potpisuje prvi ugovor s tadašnjim Jugotonom te regrutira svoje prvo kultno sljedbeništvo. Galeb i ja potom presudno određuje buduću stazu Runjića i Dragojevića učinivši, kako je to duhovito poslije kazao Miljenko Smoje, da se ni Split ni Dalmacija više ne more zamislit bez (...) galebi, skalinadi, mirisi Mediterana, bez pape, i bez Šolte, Nadaline... Iz bezobrazno bogate dalmatinske pjesmarice Zdenka & Olivera sam je Smoje upro prstom u neke skladbe koje su odavno već postale emocionalnom kolektivnom šifrom za prepoznavanje južnjaka, no Galeb je nedvojbeno njihova neslužbena himna.
- "Galeba" sam zamislio - priča Zdenko - kao razgovor čovjeka i galeba. Čovjek je prikovan za zemlju sa svojim problemima i brigama, a galeb je nebeski stvor koji slobodno leti nad pučinom a - zamisli - čak nema ni prirodnog neprijatelja... Sto mi je puta palo na pamet da bih, ako postoji reinkarnacija, u onom "drugom životu" volio biti galeb. Zamisli samo "gušta" cili život letit iznad mora i - kako je to krasno rečeno - "prkosit svakoj buri i neveri ča se javlja"...
Tu svoju želju da napišem pjesmu o razgovoru čovjeka i galeba prenio sam šjor Slavku. Tako smo zvali Tomislava Zuppu, našeg pokojnog vrsnog pjesnika; Splićanina koji je živio u Zagrebu što je, čini mi se, bitno odredilo njegovo emocionalno pisanje o Splitu i moru. Šjor Slavko je naravno napisao pjesmu i koji dan nakon našeg razgovora ju je i poslao. Sjećam se, otvorio sam pismo i bio iznenađen: pjesma nije govorila o onome što sam želio, nije tu bilo razgovora između galeba i čovjeka za koji sam mislio da bi morao dati glavni ton i aromu cijelome tekstu.
Najbolji od najboljih

No, nakon mjesec dana - a već sam na taj tekst i zaboravio - pozvali su me s omiškog Festivala klapa ne bih li im napisao jednu klapsku pjesmu. Sjetio sam se teksta šjor Slavka, sjeo za klavir i cijela je pjesma nastala za tren. Naravno, zvučala je kao prava klapska pjesma. Znaš ono kada prvi dio dođe do refrena i završava sa "aaaaaaa... moj galebe", to je čista dionica za klape. Naravno, od toga - srećom - nije bilo ništa. Jer po običaju skoknuo sam do Olivera - koji je tada stanovao koju stotinu metara dalje od mene - da mu pokažem pjesmu, on ju je otpjevao i - zaljubio se u nju - prisjećao se Runjić.
"Galeb" je izveden te 1975. na splitskom festivalu, prošao bez nagrade, ali je - 15 godina kasnije - proglašen za najbolju pjesmu svih splitskih festivala. Ja naravno ne mogu kazati je li "Galeb" moja najbolja pjesma, mada mnogi drže da jest. Kada me pitaju što o tome kao autor mislim, volim kazati da prema "Galebu" imam zacijelo isti odnos kao i Paul Simon prema "Bridge Over The Troubled Water": možda to nije njegova najbolja pjesma ali je veoma dobra i svakako najpoznatija - kazao mi je Zdenko u jednome od intervjua koji su prethodili opsežnom tekstu za njegov peterotomni skladateljski "box".