SPLITSKE GLAVE: Z D E N K O R U N J I Ć

Gospodin Zdenko Runjić pokupio je odavno sva moguća i nemoguća glazbena priznanja i sad se malko smirio te se posvetio gospodarstveničkoj televiziji.
Premda još nije skladao ni jednu jedinu simfoniju, pa čak ni operu, djelomično je posijedio ili se, možda, zbog nečega posuo pepelom, ali u svakom slučaju nije nimalo ostario. Prije bi se reklo da se pomladio. Neko kratko vrijeme, u prvim minutama prvoga poluvremena života, prijetila mu je nasljedna opasnost da postane željezničarom. Ali sudbina mu se pokazala kudikamo inteligentnijom. Umjesto da se vozika feratom, drastično je promijenio svoje životno prometno sredstvo i zapjevao "Karoca gre" uz pjesničku potporu gospodina Jakše Fiamenga. Niz zvučnih godina proveo je za stolom glazbenoga urednika Radio Splita, i tih je godina splitska radiopublika bila glazbeno odnjegovana i frizirana.
Nisu se tako često s radija i tranzistora mogle čuti današnje arije srodne i ispuštanju vjetrova i lavežu polupripitomljenih pantagana.

Uostalom, skladateljski opus gospodina Zdenka Runjića, koji je dugo dominirao na glazbenom pazaru, bavio se samo suptilnim motivima, a nipošto prodajom otrova za komarce. Međutim, ta je vrsta glazbenog stvaranja zapala u mentalnu krizu pod utjecajem motiva srodnih Araličinim Dušama robova.
Pokazalo se, naime, da aktualni javni auditorij ne posjeduje strukturu uha i ušesa koja bi odgovarala principu melodioznosti, a i današnji estradni pjevači sve više slijede potrošački koncept što se nekad zvao klekni lezi laju mitraljezi. Drugim riječima, gospodin Zdenko Runjić primjenjuje tehniku koja trenutačno ne odgovara tržištu, a kako je vrlo pametan i razborit čovjek, gotovo plemić, odlučio je malko pričekati sa svojim galebima i sa svojim skalinadama dokle slušateljstvo ne prođe kroz sve psihijatarske testove i kure te dok se ne uspostavi javna ravnoteža uha. Jer lako mu je bilo nekoć skladati pjesme koje imaju zdravu melodiju i koje se oslanjaju na pjesničku osjećajnost u duru ili u molu, odnosno koje mogu izvoditi samo normalni, B.O. pjevači sa sluhom i s glasom.

Neka ga vidimo sada kad je svima pukao film, kad za glazbu treba imati ekspres-lonac na glavi i ćuka u glavi te kad pjevači moraju, pjevajući, izvoditi čučnjeve, eventualno i harakiri! Uostalom, gospodin Zdenko Runjić osjetio je što se sprema i na tradicionalnim melodijama Splita, odnosno Jadrana, pak je izazvao ono epsko razdvajanje o kojemu je pričao cijeli planet. Mnogi su to shvatili i kao politički čin, ali se nije dalo točno procijeniti je li glazbeni festival u varijanti gospodina Runjića na strani vlasti ili za oporbu. Pa kad se vidjelo da na njoj ipak nastupaju pjevači, a ne krokodili i da se pojavljuju neke prave pjesme, a ne rutavanje, gospodina Runjića su neki radikali proglasili konzervativcem, pa je velika sreća što nije došlo do atentata ili slično. U svakom slučaju, gospodin Zdenko Runjić zna što je mižerija, i to je precizno dokazao jednom svojom istoimenom skladbom, ali jednako učinkovito dokazao je da se zna snaći i u izobilju, pa ne bi bilo ništa čudno kad bi uskoro postao ministrom glazbe. Zapravo, to je jedino ministarstvo u koje bi se moglo imati puno povjerenje jer ne kaže se uzaludno: Tko pjeva - zlo ne misli.
"STIL" 26.06.1996