1970: Oluja

Na "Splitu" sam imao dvije prave pjesme: "Cvijet čežnje" i "Kapetane moj". Prva se trebala zvati "Dalmacijo", ali pod tim nazivom odbili su je 1968. i 1969. Razlozi su bili političke naravi: jesmo li mi to autonomaši, što li? "Cvijet čežnje" je lijep naziv, no "Dalmacijo" je ljepši. Na prvoj večeri doživjela je najduži pljesak u povijesti Splitskog festivala. Mislim da se Kićo Slabinac 15 puta vraćao na pozornicu. Poslije njega po rasporedu je trebao nastupiti Solomon King koji je lomio prste u iščekivanju izlaska na scenu. "Kapetane moj" jedva je ušla u finale: nažalost, nije se svidjela stručnom žiriju.
Ali, pravo uzbuđenje izazvala je "Oluja" u Opatiji, s "Mladim levima" i pogotovo Josipinom verzijom. Osvojila je treću nagradu publike, ali žiri se ponovno nije mogao odlučiti. Dva člana, Esad Arnautalić i Aleksandar Džambazov bili su za mene, dvojica, Krešo Oblak i Jure Robežnik, za Miljenka Prohasku. Glasovanje je trajalo gotovo cijeli sat: nisu mogli prosuditi između pjesme koja je željela donijeti nešto novo i već poznatih Prohaskinih vrijednosti. Napokon su zaključili da prva nagrada pripadne Miljenku, a "Oluji" je pripala druga.
U sažetku šezdesetih morao bih se vratiti talijanskim kantautorima koji su mi pokazali kako pristupati svojim pjesmama. Usporedo su se javili "Beatlesi". Njihovu glazbu sam volio, ali je nisam nosio u sebi. Vrlo je važno znati da sam radio bez opterećenja hita, pobjede... Drago mi je bilo ako bih pobijedio na festivalu; ako ne bih - nikakva tragedija! Svojim pjesmama bio sam zadovoljan, a okolnosti koje su im krojile sudbinu druga su stvar. Primjerice, 1968. Maruška nije pobijedila, ali na festivalu se javila "Dalmatinska elegija", koju bih i sam potpisao. Kao inženjer pao sam s Marsa među skladatelje i nikad nikome nisam zavidio na uspjehu. Od drugih sam učio. Nikici Kalogjeri mogao sam zavidjeti samo zato što je, kao obrazovan glazbenik, znao više od mene. Kad je napisao "Nono, dobri moj nono" normalno je da sam mu čestitao.
Nisam puno radio. Najmrže mi je bilo kad bi me netko zapitao: "Možeš li mi do prekosutra napisati pjesmu za novu ploču?". Ponekad bih popustio, no u najvećem broju slučajeva odbijao sam, nisam volio pritisak. Tako sam čuvao energiju, nisam se trošio. Da nisam pisao nešto posebno, drukčije, ne bih odmah ušao na velika vrata. Pomoglo mi je što sam radio u tadašnjoj "Jugoplastici" jer bih se kući vraćao friške glave, glazba bi mi bila odmor. Poslije, kad sam se zaposlio na radiju, sve se promijenilo: glazba ujutro, glazba poslijepodne...
Zapravo, glazbom se, nažalost, nikad nisam ozbiljno bavio. Ona mi je uvijek bila nešto drugo, u njoj sam se punio i praznio. Mogao sam biti uspješan, primjerice, kao poslovan čovjek, a da uopće nisam skladao. Moja osnovna vokacija nije glazba nego matematika: za nju sam najtalentiraniji. No, matematika je hladna, a glazba ima dušu.
Shvatio sam da kad pišeš glazbu neopterećeno, na dobre tekstove, rezultat mora doći. Pogotovo ako naiđeš na dobrog pjevača koji je uvijek tražio takvu pjesmu. Da se Oliver nije vratio u Split, od mene bi najviše profitirali Tereza i Kićo. Oni su mi kao pjevači vjerojatno najviše odgovarali.