40 godina - 40 pjesama

Što je to što stanovnike Splita čini Splićanima? Od čega smo sazdani? Čime protkani? Koje je to intimno nasljeđe koje pumpa naš krvotok, određuje ritam bila, ugođava frekvenciju čula...? Zemljopisni položaj? Prirodne ljepote? Klimatski uvjeti?
Što je to što nas čini različitim od drugih, posebnim, prepoznatljivim? Dioklecijanova palača? Marjan? Varoš? Politički obrati? Balun?... Runjić?
Prvi, jer su specifični i jedinstveni, a potonji, i sam njima sazdan, jer ih je kao takve iz ljubavi uglazbio.
Stoljećima su zidine palače cara Dioklecijana bile tek međaši vreve njezinih stanara, poprište i zaklon njihovih sudbina. Na njezinim uličicama i iza škura stoljećima se volilo, mrzilo, tugovalo, smijalo, prkosilo... i o svemu tome pjevalo.
S vremenom se mijenjaju splitske vizure i običaji. Opjevan je Merjan, pjeva se i varoškim dvorima, Matejuški, Hajduku... Zidine Palače otvaraju se poput školjke, a jeka naših predaka čini da pjesma o ljubavi, patnji, tuzi i radosti ulicama i iza prozora nekih novih generacija, mada drugačija u zvuku i izričaju, ostaje i dalje splitska. A posljednjih 40 godina u Splitu, ali i diljem Lijepe naše i šire, to je značilo - runjićevska!
Ima li jače asocijacije splitskog identiteta od pjesme, glazbe? I ima li boljeg izbora među suvremenim glazbenicima koji bi, poput nekad Ive Tijardovića, bili sinonim utjelovljenja takvog splitskog identiteta?
Što Zdenko Runjić znači za Split? Njegove su skladbe pjevušili i pjevuše mnogi pjevajući istodobno i gradu u kojem su i zbog kojeg su nastale. Nema onoga tko od preko 600 pjesama koje je napisao ne poznaje barem pedeset.


Najveći dio ispjevanog je o Splitu, ovom podneblju, ljudima, osjećajima i to u njemu jedinstvenoj melodici, koja postaje temelj glazbenog odgoja velikog broja skladatelja i kantautora.
Taj melodički pečat nametnuo se čitavom prostoru bivše države šireći utjecaj jednog duha, genetski nasljeđenog senzibiliteta ovog prostora, a koji su samo rijetki poput Zdenka znali i interpretirati. To i jest osnovni razlog uspjeha njegovih skladbi jer su ga osjetili i oni koji ga genetski ne nose u sebi. Bio je to uspješan odgovor sasvim suprotnom događanju kojim se pop-folk nametao ovom našem prostoru.
Runjić, naročito zlatnih 70tih i 80tih godina, svojim skladateljskim opusom upravo postavlja vrijednosne kanone kvalitetnog, a sasvim izvornog glazbenog izričaja tako da se za neke njegove autorske skladbe čak misli da su narodne dalmatinske pjesme.
Nije nevažno kazati da je Zdenko Runjić i pjesnik te da je za veliki dio svojih pjesama napisao stihove, ili na njima gradio melodiju. Među 40 njemu najdražih i najboljih skladbi gotovo je polovica za koje je sam napisao i stihove.
Koliko su njegovi stvaralački kriteriji visoki, Zdenko Runjić pokazuje i odabirom suradnika pjesnika, aranžera i izvođača.
Obljetnica 40 godina rada prigoda je tek kratkotrajnog osvrtanja na prijeđeno, a ne i na zaključeno umjetničko djelo.

Od Zdenka Runjića se i nadalje puno očekuje.




Split, lipanj 2001.