PRESS kutak
Optimizirano za IE, Operu i Safari browser

- Moj Galebe - DALMATINSKI BREVIJAR

DALMATINSKI BREVIJAR

Moj GalebeŠest godina poslije, u novo, dopunjeno izdanje "Antologije" uvrstio je još trideset skladbi koje se nisu našle u prvom izlogu, a ipak i one svjedoče o svim razdobljima tada već tri i pol desetljeća dugog puta koji od početka devedesetih, zahvaljujući inauguraciji "Melodija hrvatskog Jadrana" i dinamici izdavačke kuće "Skalinada", Runjića skladatelja nadopunjuje Runjićem enterpreneurom, estradnim i diskografskim poduzetnikom.
Jednog jesenskog dana 1992., a bio je 26. listopada, Zdenko Runjić probudio se kao pedesetogodišnjak. Kap sreće i komadić dobrog zdravlja obično su sve što je potrebno kako bi čovjek izgurao do trenutka što ga samo argument zaokruženih ljeta čini osobito svečanim, jer riječ je o inače precijenjenoj biološkoj i psihološkoj postaji na skalinadi života: pretenciozno ju je nazvati "polovicom puta" (rijetki, naime, zakorače u stotu), a ona prava, alarmantna najava dilema sredovječnosti dolazi kad razmijeniš četrdesetu. Obdaren, dakle, suzom sreće i mrvom zdravlja, Zdenko se tog jesenskog jutra ne bi imao razloga osjećati osobito privilegiranim da ono nije koincidiralo s izlaskom ukoričene "Antologije" njegovih 120 pjesama kojom je, kao primjerenim rođendanskim darom samome sebi, simbolično obilježio još jedan, možda vredniji jubilej: 30. obljetnicu skladateljskog rada.

Šest godina poslije, u novo, dopunjeno izdanje "Antologije" uvrstio je još trideset skladbi koje se nisu našle u prvom izlogu, a ipak i one svjedoče o svim razdobljima tada već tri i pol desetljeća dugog puta koji od početka devedesetih, zahvaljujući inauguraciji "Melodija hrvatskog Jadrana" i dinamici izdavačke kuće "Skalinada", Runjića skladatelja nadopunjuje Runjićem enterpreneurom, estradnim i diskografskim poduzetnikom.
Na samom kraju prošloga stoljeća, ruku pod ruku s notnim "Antologijama", dvije su nas zvučne retrospektive podsjetile da njegov suvremeni image poslovnog čovjeka i logističara pop glazbe ne smije zasjeniti prinose kojima je popločao svoj raspjevani imperij, a to su - bez pretenzija na kronološki red i estetski poredak - "Čovjek od soli", "Oluja", "Četri stađuna", "Galeb i ja", "Oprosti mi, pape", "Romanca", "Dani ča i nima", "Pismo čali", "Sunčane fontane", "U prolazu", "Poeta" i još mnogi zreli plodovi što vise sa zelene grane Runjićevog opusa.
Raskošna škatula "Zdenko Runjić & Oliver Dragojević" (1998.) sadrži čak 100 štorija (u pet CD-nastavaka) o njihovom toliko razglašenom glazbenom odnosu koji ostaje opterećen samo jednom slatkom dilemom: koliko ga je održao Zdenkov rukopis, a koliko Oliverov glas?


Kao pojedinac, Oliver je najprimjerenije i najtrajnije (ne zaboravimo, još od "Picaferaja" 1967.) posredovao Runjićev autorski senzibilitet, ali tek pogled kroz dvostruko staklo "Prozora kraj đardina" (1999.) otkriva raspon ostalih izvođača koji su pjevali Zdenka Runjića od početka šezdesetih (Tereza, Ðorđi Peruzović) sve do novog tisućljeća (Goran Karan). Osim nekoliko iznimki - Lado Leskovar, Josipa Lisac, Kićo Slabinac - riječ je o vjerodostojnoj djeci Mediterana kojoj valja pribrojati suradnike-pjesnike iz istoga kruga: Tomislava Zuppu, Momčila Popadića, Jakšu Fiamenga... Ništa čudno, jer Runjićeva vokacija skladatelja endemske je naravi. On je ponajprije ovisnik o gradu koji je, doduše, proizveo i mnogo drugih ovisnika, no nekima se od njih radije ne bi hvalio.
Zdenko Runjić u Splitu je prema vlastitoj ocjeni napisao, a u ponajboljim primjerima i promovirao, otprilike "dvi ijade minuti lipe mužike". Tko zna čime se zanosio kad je 1962. na "Melodijama Jadrana" prvi put javno proćakulao o siromajima, no zacijelo nećemo pogriješiti zamislimo li ga tada kao tankoćutna mladića koji, izvorno nadahnut četiri godine starijim i nebeskoplavo obojenim manifestom Domenica Modugna, pobjeđuje strah od letenja ("Volare") na krilima glazbe. Njegova kultna rana pjesma "Potraži me u predgrađu" (1964.) naznačila je svjetonazor što će ga poslije preuzeti kao nezaobilazni akter hrvatske pop pjesmarice. Predgrađe je, dakako, metafora za Runjićev habitus vuka samotnjaka koji nikad nije volio putovati, prkoseći svenazočnom uvjerenju da uspjeh sjaji samo ako je okupan svjetlima metropole. Uostalom, bi li postao ono što jest da je uskakao u sve "vlakove što prolaze"?
Nastala pretapanjem izabranih sastojaka Runjićeva i Oliverova CD boxa i "Prozora..." uz dodatak trinaest naslova, zbirka "Moj galebe" gotovo je definitivna (jer tko bi bezgrešno sažeo onih "dvi ijade minuti..."?) slika četrdeset Zdenkovih godina u glazbi čiji okviri sugeriraju još jedno pitanje: tko ima pravo svojatati pjesmu u funkciji katalizatora emocija? Autor, pjevač, mediji? Nakon toliko vremena Zdenko Runjić danas zacijelo vodi računa o svim opcijama, iako njegova izvorna nadahnuća sigurno nisu bila opterećena predumišljajima, to više što je skladateljsku zvijezdu slijedio kao autodidakt, bez učitelja. A poput njega, ni publika, ta vječno problematična i problematizirana kategorija sudionika ove enigme, ne poznaje profesiju učitelja ili mentora afiniteta.
Lapidarna Smojina ocjena kako je "Runjić svojon mužikon posta simbol današnjeg Splita, ka ča je Tijardović bija onega staroga" ostaje uzemljena unatoč spoznaji da se ni Runjićev glazbeni Split više ne može nazvati "novim" u svjetlu treće generacije spliske dice (Ban, Belan, Dvornik, Gibonni, TBF) koja jesu proizvod novih duhovnih obzora grada, no ima mnogo dokaza o tome da, htjeli ne htjeli, uvažavaju tradiciju.

Nije zlato sve što sija no zlatna ploča za sveukupan doprinos hrvatskoj pjesmarici koju je nakon Melodija 1996. Oliveru i Zdenku uručio Siniša Škarica - u društvu nezaobilaznog majstora ceremonijala i autora Dalmatinskog brevijara Dražena Vrdoljaka - višestruko je potvrđenoga sjaja.Ne mora se ta svijest nužno oslanjati na zaostavštinu Zdenka Runjića, kao što je i ova Runjićeva retrospektiva samo u kolektivnoj predodžbi sljednica Tijardovićevih akvarela - ali, da ne okolišamo: je li se "Cesarica" izlegla iz gnijezda u kojemu je "Galeb" položio svoje jaje? Dio odgovora potražite u vlatima Runjićevih nota od kojih ga je savio.
U stotinu pjesama što ih je izabrao za ovaj panoramski pogled unatrag pod, čini se, jedinim primjerenim nazivom "Moj galebe", stalo je točno dvije trećine života Zdenka Runjića. Po izrazu samozadovoljstva na njegovom licu kad se 8. srpnja 2001., potkraj koncerta "40 pjesama za 40 glazbenih godina Zdenka Runjića", popeo na pozornicu bazena na splitskom Zvončacu i pridružio izvođačima koji su mu te večeri odavali počast, moglo se razabrati da četiri desetljeća kovanja nota ne bi mijenjao ni za kakav drugi zanat.
Iako listovi u poglavljima "Mog galeba" nisu poslagani kronološkim slijedom Runjićevih skladateljskih istupa ili pjesama-međaša, među njima se sigurno nećete izgubiti. Jer, jezik kojim su ispisani odavno je kod nas prihvaćen kao mediteranska glazbena inačica esperanta, a njegovoj rasprostranjenosti pridonio je baš Runjićev nagon da zaobiđe krepaline umjetnog sporazumijevanja.
U prvoj polovici šezdesetih već se ranim radovima nesvjesno distancirao od artizma tada ustanovljene "zagrebačke škole šansone" koja bi, inače, rado prigrlila bolećivu intonaciju "Predgrađa" kao vlastito čedo. Dedićeva interpretacija "Čovjeka od soli" nakratko je sjedinila njihovu južnjačku osjećajnost čije su se niti poslije rasplele u dva razdvojena glazbena svijeta. Iste godine melankolične su "Vrbe" postale prvi veliki (i trajni) Runjićev hit. Iako nikle daleko od dalmatinskih nadahnuća Splitskog festivala, na kojemu je "Ćakulama o siromajima" i "Baladom o tovaru" ostavio početni biljeg, one su nagovijestile koje će razmjere Runjićev skladateljski status uskoro poprimiti.
Naličje apsolutna trijumfa "Pisma ćali" pokazala je neopravdano ravnodušna reakcija na "Picaferaja", također sa Splita '67.: u percepciji slušatelja moćan glas Vice Vukova kao da je otpuhao debitantsku Oliverovu pojavu. Istini za volju, "Galeb" je 1975. doživio sličnu sudbinu, što samo potvrđuje da Runjić nije uvijek bio prorok (ni) u vlastitom dvorištu. Ipak, i "Picaferaj" i godinu mlađi "Dani ča i nima" ostaju u riznici njegovih ostvarenja iz šezdesetih.
Zdenko Runjić definitivno se profilirao tijekom sljedećeg desetljeća. Nakon dvije epizode s Josipom Lisac u kojima je prepoznao njezin afinitet za gospodsku baladu ("Kapetane moj") i slobodnu formu ("Oluja"), te izvorno klapskog dragulja "Moja jube", suradnjama s Kićom Slabincem ("Cvijet čežnje", "Lamento", "Zlatni snovi"), Terezom ("Rusticana", "Sunčane fontane", "Nježne strune mandoline") i Mišom Kovačem ("Bijela lađa", "Ja ne mogu drugo nego da je ljubim") trasirao je srednji put estradne karijere na kojem se otad nadmoćno snalazio u društvu nadolazećih ili već afirmiranih imena.

Ponovni, sada sudbonosni susret Zdenka Runjića i Olivera Dragojevića dogodio se u vrijeme obnovljene kampanje zazivanja "zdravih" sastojaka šansone. Namjera novouvedena programa dalmatinske šansone Splitskog festivala bila je, naime, apostrofirati autorske napore "plave krvi", za razliku od zbrzanih pripravaka s trpeze pučke glazbene kuhinje. Hineći (čineći fintu) da se u skladateljskoj praksi nikad nije opterećivao podjelom na elitno i pučko, kao da njegove pjesme nisu ponudile nekoliko definicija dalmatinske šansone prije negoli se ovaj pojam počeo programatski koristiti, Runjić je spremno dočekao priliku. Ali - ne i prilika njega!
Paradoks nenagrađena "Galeba" 1975. u određenom se smislu može usporediti s prvim mjestom "Pape" tri godine poslije u istoj "šansonjerskoj" konkurenciji. Pridjev "šansonjerski" zaslužuje znakove navoda jer obje su skladbe brzo nadrasle rukave formalne žanrovske odore i skrasile se u kolektivnom pamćenju baš poput "Skalinade" ili "Malinkonije", koje nisu imale privilegij poroditi se u aristokratskoj festivalskoj postelji.
Zdenko i Oliver promaknuli su, zapravo, novu i samodostatnu kategoriju vrijednosti (dalmatinske) pjesme koju bismo mogli usporediti s fenomenom tandema Mogol-Lucio Battisti na talijanskoj pop sceni. Uloge protagonista bile su, doduše, drukčije raspoređene - Mogol je pisao tekstove, Battisti se bavio glazbom i interpretacijom - no rezultati međusobne alkemije ostali su podjednako impresivni. U slučaju Runjića i Dragojevića oni su se kroz festivalsku i diskografsku produkciju održali punih petnaest godina i zato im je s razlogom posvećena cijela polovica ove antologije.
Na prijelazu sedamdesetih u osamdesete jedino je Meri Cetinić, nekadašnja Oliverova partnerica iz grupe "More", trolistom hitova "Četri stađuna" ('79.), "Lastavica" ('80.) i "U prolazu" ('81.) zadržala sličnu Runjićevu pozornost. Povremeno se vraćao Terezi ("Švora", "Dalmatinko"), obraćao "Magazinu", Jasni Zlokić i ponovno Meri ("Ako je život pjesma", "Gondoljer"), no sazrijevanje i realizacija projekta izdavačke kuće "Skalinada" (1990.) zaokupljali su ga više od skladateljskih aktivnosti.
Nakon desetak godina ne potpune, ali zamjetne apstinencije, Runjićeva se strast autora morala opet probuditi. "Kao da te ne volim", "Od jubavi san duša ranjena"... početak su novog poglavlja u društvu Gorana Karana za kojega nastavlja ispisivati svoj uglazbljeni "dalmatinski brevijar", a zapitate li ga o mjestima gdje mu je mladost ostala - uputit će vas na stranice "Mog galeba" i sjetno se osmjehnuti.

Zagreb, siječanj 2002.
20.01.'02 Autor:Dražen Vrdoljak

Share |
VREMEPLOV
Iz biografije:

1983-84-85: Karatilo i tapuni

Deset sezona intenzivne suradnje ostavilo je trag i u obliku malog zasićenja, pa smo se dogovorili da ćemo nastaviti s pjesmama "za ...
... više »»»